Eh, Sarajevo ...

Moje Užice se nalazi negde na pola puta između Beograda i Sarajeva, al nekako meni uvek za posetu bude bliže Sararajevo. Uvek me pitaju šta ćeš više u Sarajevu kako ti više ne dosadi. Meni nikada u Sarajevu nije dosadno, uvek se nađe nešto novo, neko novo mesto, upoznaju se neki novi ljudi. Generalno gledano mnogo volim Bosnu, a samim tim i njen glavni grad. 


E sada odakle početi priču o Sarajevu, dal pre pričati o ljudima, o mestima, o hrani ne znam ni sama. Sve me nekako tamo fascinira i oduševi svaki put ponovo. Skoro sam se vratila iz Sarajeva, al opet planiram put tamo sada pred novogodišnje praznike zna biti vrlo zanimljivo. 


Otići na ćevape u Sarajevo već  je postalo kao 'dobar dan'. Zato bih Vam preporučila i neke zanimljive kutke u kojima ćete otkriti prave čari ovoga grada. Sarajevo je mesto koje morate posetiti, makar samo za vikned, kako kažu, otići na ćevape kojih ima na svakom koraku. Bez obzira što je Sarajevo glavni grad, sa svom trkom i dinamikom koju nosi savremeni život, ipak ima jedinstvenu atmosferu koja vam se prosto uvuče u dušu. Ovaj grad delimično simbolizuje vekovima staru borbu protiv izrazitih uticaja sa strane, ali svakako i njihovo prihvatanje u određenoj meri, i to onih najboljih, spajajući ih u jednu od najraznovrsnijih kultura koje se mogu pronaći u Evropi. I stvarno, samo nekoliko mesta na kugli zemaljskoj se može pohvaliti sa katoličkom i pravoslavnom crkvom i džamijom i sinagogom koje su udaljene tek jednu laganu šetnju jedna od druge. 

Prvo što se može videti kada stižete iz pravca Užica u Sarajevo je prelepa panorama, i mene vrlo često podseti na panoramu Užica kada se sa Zlatiborskog puta spuštamo ka Užicu prolazimo kroz tunele, pa se u jednom momentu pojavi tvrđava pa tek ulazimo u grad. I sa Sarajevom je ista priča bar kada se ovim putem ulazi u grad. Obično se parkiramo na mestu Bentbaša na samom ulasku u grad i krećemo u laganu šetnju gradom. Dolazimo do gradske vjećnice i već razmišljamo da li preći Miljacku preko Šeherćehajine ćuprije pa pored Inat kuće krenuti pored Miljacke u obilazak grada ili krenuti ka Baš čaršiji. Ovog puta idemo pored gradske Većnice. 

Većnica je jedna od možda najraskošnijih zgrada izgrađenih u Sarajevu za vreme austrougarske vladavine i svetski simbol susreta civilizacija. Zgradu je projektovao Aleksandar Wittek koji je zgradu gradske kuće osmislio u pseudomavarskom stilu, a baš taj stil je spoj istoka i zapada. 



Nećemo ulaziti odmah na čaršiju nego ćemo malo izokola obići još par lokaliteta pre nego se izgubimo u šarenilu i gužvi Baš čaršije. Prolazimo sa gorne strane Većnice i pored šina dolazimo do drvene fontane  - "Sebilj", a legenda kaže da će se oni koji piju vode iz sebilja vratiti u Sarajevo. Pijemo vode, obavezno se slikamo. U Sarajevu je nekada postojalo na stotine sebilja, a danas je ovaj jedini na Baščaršijskom trgu i svakako je jedan od prepoznatljivih simbola Sarajeva. Nekada je na sebilju radio sebiljdžija državni službenik koji je delio vodu. Baš ovaj sebilj na Baš čaršiji je projektovao isti arhitekta Aleksandar Wittek kao i Većnicu. 

Nedaleko od sebilja se nalazi meni najdraže mesto u Sarajevu, mesto gde obavezno svratim. Mesto na koje mi je žao što svi ne svrate prvo kada dođu u Sarajevo. To je stara srpska pravoslavna crkva. Nalazi se na Baš čaršiji. Ona je među najstarijim i najvrednijim kulturno.istorijskim spomenicima ovog grada. Pored ikona koje datiraju još iz XIII veka, u sebi krije i još mnogo zanimljivih priča koje možete čuti od kustosa. Posvećena je arhanđelima Mihajlu i Gavrilu. Predpostavlja se da je izgrađena sredinom XVI veka i to na mestu gde je i mnogo godina pre postojala crkva ili neki drugi verski objekat. Tokom istorije je mnogo puta gorela, ali je svaki put obnavljana pa je zadržala autentičan izgled. Poslednji put je iz temelja obnovljena 1726. godine. Uz crkvu se nalazi muzej koji se po vrednosti ikona koje poseduje smatra jednim od najzančajnijih pravoslavnih muzeja na svetu. Pored ikona u muzeju i crkvi postoje i mnogobrojne relikvije knjige, zbirke starog novca, odeća, oružje... Topla preporuka ako je već niste obišli prilikom neke ranije posete Sarajevu da je obavezno posetite prvom sledećem prilikom.



Iz stare crkve kada produžite dalje šinama ubrzo nailazite na muzej Jevreja. Muzej Jevreja je smešten u najstarijoj sinagogi u Sarajevu izgrađenoj 1581. godine koja je po mišljenju velikog broja stručnjaka bila i najlepši izložbeni prostor na prostoru cele bivše Jugoslavije. I zaista ulaskom u Sinagogu, ulazite u jedan drugačiji, zaštićenii svet koji svedoči o dugogodišnjem prisustvu ovog naroda na tlu Bosne i Hercegovine i doprinosu koji su dali razvoju ove zemlje. Naročito u oblasti nauke i umetnosti ali i u svim drugim oblastima. Posebna pažnja je data prikazu stradanja jevreja u toku Drugog svetskog rata.

Po obilasku muzeja nastavljamo opet šinama iako nas pogled na čaršiju mami ali znamo da nećemo uspeti ništa drugo obići i uskoro dolazimo do katedrale Srca Isusova. Katedrala Srca Isusova je glavna crkva Vrhbosanske nadbiskupije, sagrađena 1889. godine u neogotičkom stilu. Projektovao je Josip Vancaš, mađarski arhitekta.. Negde sam pročitala da je inspiraciju za sarajevsku katedralu našao u katedralama Notre Dame u Dijonu i Teyn u Pragu. Ipak mislim da je zahvaljujući njegovom talentu  Sarajevska Katedrala sasvim nova i autentična. Takođe se odlično uklopila u okruženje. Unutrašnjost je lepo ukrašena, a za freskoslikarstvo je bio zadužan čuveni italijansko-njemački slikar Alexander Maximilian Seitz.
U Katedrali Srca Isusova nalazi se grobnica Josipa Štadlera, vrhbosanskog nadbiskupa sa početka XX veka, koji je i pokrenuo izgradnju ove katedrale. Ispred ulaza u crkvu postavljen je spomenik papi Jovanu Pavlu II.

Kada produžimo još malo šinama prolazimo pored Tržnice i pijace Markale. Najbolji opis ovog mesta dao je nekada Hamdija Kreševljaković, ugledni istoričar i najznačajniji biograf Sarajeva: Njena zgrada više nalikuje kavom teatru nego prostoriji u kojoj se prodaje zelen i meso. Prekoputa tržnice se nalazi poznata otvorena pijaca Markale, o ratu i tim događajim ne volim da pišem tako da ću temu Markale preskočiti. 


Non stop pominjem šine u Sarajevu, jer obično tom stranom idem jer je manja gužva nego po samoj čaršiji. A šine su od prvog električnog tramvaja u Sarajevu iz 1905. godine, to su ujedno i prve šine tramvajske u srednjoj Evropi, na Balkanu i Austro- Ugarskoj monarhiji. Tramvaj je vozio do današnjeg Trga oslobođenja, gde se nalazi tramvajska stanica. 



Od gradske tržnice opet šinama idemo prema Večnoj vatri, još jednom od simbola Sarajeva, ali malo pre Večne vatre pravimo kratak predah. Pravimo pauzu u meni omiljenom kafiću u Sarajevu. Caffe bar Zlatna Ribica je vrlo neobično mesto koje vas sa kompletnim ambijentom vraća u prošlost. Vrlo je udobno i prijatno mesto za opuštanje posle šetnje po Sarajevu. Zgog svoje izuzetnosti i posebne pažnje kojom je opremljen ovaj caffe National Geographic na svojoj top listi je objavio i Zlatnu Ribicu kao preporučeno mesto koje vredi videti. Topla preporuka za predah. 



Odmorni krećemo dalje. Svraćamo do Večne vatre. Večna vatra je spomenik oslobodiocima Sarajeva u Drugom svetskom ratu.

Od večne vatre idemo dalje Ulicom Maršala Tita ulica je prepuna prelepih građevina iz doba Austro-Ugarske u Sarajevu Lagana šetnja do BBI tržnog centra pošto ima zainteresovanih za kupovinu.


Dok su devojke u tržnom centru ja pređem uvek ulicu prema spomeniku deci Sarajeva. Spomenik se nalazi u parku preko puta tržnog centra BBI. Spomenik je podignut svoj deci nastradaloj u opsadi Sarajeva 1992-1995. Malo posedim u parku u krećem dalje u obilazak Sarajeva.


Pored BBI tržnog centra prolazim, idem prema Miljacki do novog mosta na njoj. Prelazim most Festina lente ili Požuri polako. Sedam malo na klupicu na sredini mosta, odmorim. Uživam u Miljacki i pogledu na grad i njegove mostove. Most Festina lente su projektovali đaci akademije lepih umetnosti koja se nalazi na obali Miljacke i do koje se sada dolazi prelaskom preko ovog mosta.
Zgrada Akademije likovnih umetnosti u Sarajevu je prva i jedina Evangelistička crkva u vreme austrougarske uprave. Izgrađena je 1889. po nacrtima Karla Paržika u romaničko-vizantijskom stilu. Objekat je proglašen kulturno-istorijskim spomenikom i nalazi se na listi zaštićenih spomenika.


Lagana šetnja obalom Miljacke pored mostova koji se nižu do nama trenutno najinteresantnijeg Latinske ćuprije ili Principovog mosta. Ime Latinska ćuprija je dobila po Latinluku, mahali na levoj obali Miljacke, koju su naseljavali sarajevski katolici. Od 1918. do 1993. godine Latinska ćuprija se zvala Principov most, po Gavrilu Principu, koji je svega nekoliko metara od ovog mosta izvršio atentat na austro-ugarskog prestolonaslednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Taj događaj je bio povod za početak Prvog svetskog rata. Prelaskom preko Principovog mosta dolazimo do istorijskog muzeja Srajeva.


Već smo dobro ogladneli i treba nam predah od šetnje. Bilo bi sigurno pogrešno početi priču o hrani u Sarajevu bez  ćevapčića, tako da izveštavanje počinje uz podršku 'deset u pola, sa lukom'. Uvek me ljudi pitaju gde otići na najbolje ćevapčiće. Koji su to baš najbolji. Svako ima nekog svog favorita pa odmah traže da im pokažem Želju, Mrkvu, Ferhatoviće... naravno pokažem im gde je to a ja opet najviše volim da odem onde gde su isto tako dobri ćevapi, a opet se ja pre svega lepo osećam. Nekako mi se kod ovih gore pomenutih čini da smo im postali samo redni broj, da nas se što pre otarase pa da naše mesto ustupe sledećem. Nekako mi to izgubilo dušu. Ja volim pre svega da sednem, da se opustim da naručim ćevape i da uz njih mogu popiti sarajevsko točeno malo pivce. Da odsedim, da se ispričam sa ljudima. E baš takvu ćevabdžinicu sam našla na Čaršiji u Sarajevu, i nije tako poznata, ne reklamira se mnogo ali za nju Sarajlije znaju. E to je ćevabdžinica Sport. Nalazi se u ulici Veliki Čurčiluk, u južnom delu Baš čaršije, ima prelepu baštu. Unutra je sređena u etno stilu i detaljima koji okazuju istoriju ovog kraja. Profesionalni i ljubazni pre svega, ljubaznost osoblja zadržava svakog gosta i navodi vas na ponovni povratak u ovaj objekat. 


Odmorni ii siti nastavljamo obilazak Sarajeva. Ništa se ne sme propustiti ma koji put ponovo dolazili u Sarajevo. Često me Sarajlije pitaju kako uspem sve ovo spakovati u jedan dan ;) nekako se upakuje.

Pošto se ćevabdžinica Sport nalazi nedaleko od bezistana krećemo odatle dalje šetnju Sarajevom. Ulazimo u Gazi Husrev begov bezistan sa bočne strane. Bezistan ili natkriveni bazar nešto nalik Kapali čaršiji u Istanbulu, samo mnogo manjih dimenzija. Preteča današnjih tržnih centara. U unutrašnjim prodavnicama se nekada u otomanskom periodu trgovalo tekstilom, a u spoljašnjim prodavnicama su bili kujundžinski dućani i u njima je izrađivan i prodavan zlatni i srebrni nakit. U isto vreme kada je podignut ovaj bezistan sa zapadne strane je podignut i Tašlihan ili kameni han. Ovaj han je sa bezistanom činio jedinstven kompleks i u to vreme bio centar trgovine u Sarajevu. Ostaci ovog hana koji je stradao u požaru su uklopljeni u letnju baštu hotela Europe. 



Prolazimo kroz bezistan i izlazimo na mesto koje se naziva Sarajevo susret kultura. Nekakva i vidljiva i nevidljiva granica između istoka i zapada. Kada se stane na tu liniju sve iza vas što se nalazi oripada istoku tj. ostatcima otomanskog perioda u Srajevu, a sve ispred vas je zapad tj ostaci austro-ugarske u Sarajevu. 

Još malo odosmo prema zapadu. Ostalo nam je još  par stvari na toj strani Sarajeva da vidimo. Moramo da svratimo do poslastičarnice Egipat po jednu kuglu sladoleda od Egipatske vanilije kako je nazivaju u Sarajevu. Stvarno fantastičan sladoled koji ima baš onaj pravi ukus domaćeg sladoleda.

Lagano sa sladoledom šetamo dalje do ulice Pabova kako je ja zovem u Sarajevu. Mesto gde se pabovu nalaze jedan do drugog. Prosto ne znamo u koji pre da uđemo. 




Tu su London pub, Tesla pub, Pirat pub čini mi se u koji god da uđete tačnije u kom god nađete mesto odlično je ući  i opet malo predahnuti.

Okrepljeni opet krećemo u ostatak otkrivanja Sarajeva. Konačno počinjemo sa vrljanjem po samoj čaršiji. Počinjemo obilaziti jednu po jednu od najznačajnijih građevina na samoj Baš čaršiji. Prolazimo slatko ćoše, nalazi se na gonjam ulazu u bezistan na sva tri ćoška je po jedna poslastičarnica ne znate u koju bi ste pre svratili. mi ih sada vešto izbegavamo i idemo dalje. 

Dolazimo do Gazi Husrev begove džamije. U narodu je ova džamija ponata i kao Begova džamija, izgrađena je 1530. godine u središtu Baš čaršije. Džamiju je projektovao Adžem Esir Ali, Persijanac koji je u to vreme bio jedan od glavnih arhitekata Otomanskog carstva. Ova džamija je građena kao zadužbina Gazi Husrev bega koji je vladao Bosnom negde oko 20 godina. Danas se Begova džamija smatra jednim od najznačajnijih spomenika arhitekture otomanske vladavine u Bosni. 


Malo dalje od Begove džamije se nalazi još jedan zanimljiv objekat Morića han. To je jedini sačuvan karavan - saraj u Sarajevu. To je mesto koje je služilo za smeštaj trgovačkih karavana. Podignut je u centru Baš čaršije u 16. veku. Ovaj Han je mogao primiti oko 300 putnika i oko 70 konja. U prizemlju su se nalazile prostorije za smeštaj konja i robe, a na spratu su bile sobe za putnike. Takođe je postojala jedna velika prostorija za razgovore uz kafu. U Morića hanu se sada nalazi nekoliko prodavnica i kafana kao i restoran sa tradicionalnom bosanskom hranom. 

Moje omiljeno mesto za predah i gde obično I završim posetu Sarajevu je svakako Art kuća Sevdaha gde će Vas uz sevdalinke dočekati i prava gostoljubivost. Art kuća Sevdaha je na posebnoj adresi za sve one koji su srcem i dušom vezani za sevdalinke. Najveći gušt mi je popiti kavu iz džezve u kojima se kuva bosanska kava i ono što dobijete kad naručite jednu takvu - džezva, fildžan, 2 kocke šećera, rahatlokum Kada ste već tamo, probajte I tradicionalni kolač, hurmašice ili tufahije s kojima dobijete i dve čaše vode. Oprez - slatko je u Sarajevu zaista slatko! 


Neko vreme smo uživali u kući Sevdaha, slušali sevdalinke, popili kafu odmorili noge, a i videli smo da imamo još malo slobodnog vremena pa bi baš bilo šteta ne videti još ponešto. Svratili smo u pekaru Sač po pitu. Nismo mogli pojesti jer smo već preterali sa hranom i slatkišima, ali smo morali uzeti za poneti jer prosto čovek ne može da odoli mirisu prave bosanske pite spremljene na tradicionalni način i ispečene ispod sača. Pravu pitu pitu ispod sača možete naći u buegdžinici Sač u ulici Mali bavardžiluk u Sarajevu. 


Burek spakovan u kesu za poneti a mi imamo još jedno, a možda i dva mesta još da posetimo u Sarajevu. Napuštamo Baš čaršiju, prelazimo Miljacku i idemo ka Franjevačkom samostanu i crkvi Svetog Ante u čijem dvorištu se alazi Sarajevska pivara. Srajevska pivara je već posebna priča, tačnije pivnica koja se nalazi u okviru sarajevske pivare. Pivnica je iz 1864 godine, po mom mišljenju mnogo bolja od onih kje sam posećivala po Pragu. Ima neku posebnu čar, autentična je služi fenomenalno pivo direktno iz fabrike. Moja preporuka da je ne preskočite prilikom posete Sarajevu.

Još samo pola sata imamo do polaska iz Sarajeva. Žurimo prema Bentbaši i prolazimo pored još jednog zanimljivog mesta u sarajevu u pitanju je Inat kuća. Inat kuća je prvobitno bila izgrađena na mestu današnje Većnice, a trenutno je drugoj strani reke i gleda prema Većnici. Da bi se izgradila Većnica bilo je potrebno da se sruše dav hana i ta kuća. Hanovi su srušeni ali je vlasnik kuće zahtevao da mu se kao naknada isplati kesa dukata, a uz to da kuća bude prebačena, kamen po kamen na drugu obalu Miljacke, nasuprot Vjećnice. Tako je i urađeno, a zbog inata vlasnika kuća se sada zove Inat kućom. Danas je u Inat kući tradicionalni bosanski restoran. 

Prepuni utisaka kao i uvek napuštamo Sarajevo. Sa željom da mu se uskoro ponovo vratimo. Može se u Sarajvu još mnogo toga videti i posetiti, a ovo je za jedan dan i više nego dovoljno. Do druge posete nekom novom gradu pozdravlja Vas Buba :)


Коментари

Najčitaniji putopisi

Популарни постови