Magična Toskana i Cinque terre, putovanje za pamćenje

Dragi moji dugo nisam pisala i izvinjavam se nekako zimi nemam baš inspiraciju, a i nisam imala ideju o kom putovanju da pišem. Setila sam se ovog divnog putovanja. Ljudi koji su učestvovali u realizaciji istog. Želim da se zahvalim agenciji Fantast turist iz Novog Sada, najboljem vodiču za Italiju Draganu Subotiću, Jeleni, Maji ( koja na žalost nije više sa nama). Bilji i mnogim drugima koji su učestvovali u tome da ovo putovanje bude za pamćenje. 

Prošlo je malo više od godinu dana kako sam se vratila sa ovog putovanja. Nikako da nateram sebe da počnem da pišem o divnim danima koje sam provela u magičnoj Toskani. Danas me ovo tmurno vreme ovo snežno proleće nekako vratilo u magičnu Toskanu. Nije samo vreme krivo setila sam se još nečega. Setila sam se moje divne putnice, drugarice, pre svega šavršenog saputnika Maje Šćepanović sa kojom mi je ovo bilo poslednje putovanje. Nikada čini mi se nisam više uživala na nekom od putovanja kao da sam osećala da će nam ovo biti poslednji put da zajedno uživamo u nekom putešestviju.

Danas dok gledam ovaj sneg napolju, zamišljam da sam u nekom od predivnih sela Italije, na suncu, na obali mora pijem neko belo vino i uživam u plodovima mora. I polako se prisećam magične Toskane.

Prvo mesto koje smo posetili na ovom putovanju je bila Bolonja. Ponajmanje sam zapamtila o ovom gradu i planiram da se vratim u njega ponovo jer mesta i gradovi su se smenjivali i polako sam i zaboravila šta sam to sve videla u ovom gradu. Ono čega se sećam evo polako u redovima ispod.

Bolonja. Sećam se da nam za ovaj grad nije potreban kišobran. Toliko ima svodova i stubova, raznih veličina, ukrasa da je prosto fascinantno prolaziti ispod njih. Ima mnoštvo krivih kula koje su nastale početkom XII veka.

Grad Bolonju, još zovu i gradom znanja, sedište je pokrajine Emilija-Romanja, a njegova bogata istorija zanimljiva arhitektura, legende koje ga prate i najstariji fakulteti u Italiji i na Svetu čine ga jedinstvenim i vrednim posete.

Grad je tokom burne istorije bio drugi po važnosti iza Vatikana i privremeno sedište pape. Tokom XVII i XVIII veka doživljava procvat u umetnosti, kulturi i postaje jedan od važnijih gradova tadašnje Evrope.

Mnogi ovaj znameniti grad proglašavaju drugim najlepšim u Italiji, možda odmah iza Venecije zbog arhitekture koja je zadivljujuća.

Glavna ulica Via Rizzoli vodi do trga Piazza de Porta Revegnana čijim prostorom dominiraju dva velika tornja. Oni su samo mali podsetnik na XII i XIII vek kada ih je prema nekim pretpostavkama bilo 180. Ostale znamenitosti kojih se sećam je svakako Neptunova fontana. Ono što je meni zapalo za oko je logo fabrike automobila Maserati koji je baziran upravo na trozupcu koji drži Neptun na spomenutoj fontani.

Što se gastronomije tiče, a mene ona oduvek zanima interesantna stvar vezana za Bolonju je da nju nazivaju i debela Bolonja. Specijaliteti ovog kraja su mortadela, parmezan, vino Lambrusco...

Meni najdraža uspomena iz Bolonje je upravo ova slika odmora na trgu posle dugog puta. Ubrzo smo nastavili dalje prema Montekatini Termama.

Montekatini terme


To je poznata Italijanska banja, ovu banju svake godine poseti oko milion turista, uključujući niz slavnih ličnosti i članova kraljevskih porodica. Gradić, banja se nalazi u dolini reke Arno. Grad je najpoznatiji po svojim prirodnim, mineralnim izvorima, koji se javljaju još u doba Rimljana, a za koje se kaže da deluju isceljujuće. Zato je ova destinacija najpopularnija u Italiji što se tiče banjskog turizma. 
Termalni izvori se nalaze u samom gradu i oko njega. Mi se u banji nismo previše zadržavali, malo šetnje uveče, degustacija specijaliteta, ali sama banja nam je bila idealna kao polazna tačka za ostale obilaske koje smo imali isplanirane u okolini.  


Piza

Dan predviđen za obilazak Pize i čuvenih pet sela Italije. Birali smo avgust mesec za odlazak na ovo putovanje, baš da bi smo uživali i u kupanju i u razgledanju ovog dragulja Italije. 

Piza je jedan od najstarijih gradova u Italiji, nalazi se na ušću reke Arna u Tirensko more. Grad se nalazi u plodnoj ravnici kojom se završava voćarsko-vinorodno gorje Toskane. Piza je u srednjem veku bila veliki i jak trgovački grad sa razvijenom pomorskom i kopnenom trgovinom. Grad ima oko 90 hiljada stanovnika, nešto industrije i jedan od najstarijih univerziteta u Italiji. Za Pizu je čuo gotovo sako na kugli zemaljskoj. To je mesto sa poznatim krivim tornjem, koji je Pizu uveo u sve veće turističke prospekte sveta. 

Međi najlepše spomenike romanske kulture u ovom delu Italije ubraja se katedrala u Pizi koja ima vrednih slika. Nedaleko od katedrale se nalazi okrugla krstionica koja je izvanredno akustična građevina. 


Kažu da je osam meseci Piza miran provincijski grad, ali da samo u četiri meseca letnja ovde vri kao u košnici. U to smo se uverili prilikom posete, hiljade ljudi koji dolaze da pogledaju, da se popnu na krivi toranj, da naprave najbolju fotografiju tog čuda ljudske pometnje i mekog tla. 

Gradnja tornja je započeta 1174. godine i konstruisan je sa 6 galerija i 30 kolona. U svom prvom delu gradnja je krenula normalno, a onda je usled sleganja terena toranj počeo da se krivi i izgradnja je obustavljena. Nešto kasnije su izračunali da se gradnja sme nastaviti ali u nakrivljenom smeru. Toranj je visok 50,4 metra. Na ovom tornju je Galileo Galilej koji je inače rođen u Pizi, izvodio svoje fizičke oglede. Značajna su njegova posmatranja meseca i otkrića brda, kratera i neravnina na njemu iako je posmatranja vršio primitivnim teleskopom.

Iskreno kroz polje čuda i svu gužvu koja je polako počela da se pravi oko tornja sam samo protrčala i krenula ka reci Arno i samom centru grada. Gledala sam da popijemo kafu negde što dalje od mase turista. 

Cinque Terre

Iz Pize putovanje smo produžili ka čuvenih pet sela Italije. Dugo sam planirala i konačno stigla u Cinque Terre. Taj čuveni nacionalni park koji čini pet sela: Monterosso, Vernazza, Corniglia, Manarola i Riomaggiore. Ova prelepa sela smeštena su na obali Ligurskog mora i uglavnom su  dostupna vozom ili brodom. Sela su od antičkih vremena povezana serpentinama i stazama koje se nalaze na strmim obroncima. Od 1997 godine Cinque Terre se nalaze na listi Uneskove svetske baštine. 

Plan je bio sledeći, imamo pet sela i deset sati na raspolaganju. Ulazimo u voz i moraju se obići sva sela. Za svako selo smo odvojili po dva sata. Sat i koji minut za upoznavanje sa mestom i znamenitostima, a ostatak vremena kupanje. Morala sam da posetim u svakom mestu plažu, popijem kafu ili neko pićence. Verovali ili ne sve se super uklopilo i svako selo po planu obisli. 

Sela su odlično povezana vozovima koji često saobraćaju u oba pravca i uz kupljenu kartu koju poništite jednom, vozite se ceo dan neograničeno. Ja sam sam raspored sela zaboravila, sve te šarene kućice su divne i prelepe, kao i radnje male tipične njihove sa lokalnim proizvodima, ali ono što je meni malo pokvarilo ceo užitak su brojni turisti, gužva prevelika na malom prostoru. 


Gužve ima, jurili smo malo od voza do voza. Vreme smo lepo isplanirali. Restorani su odlični, naravno sedali smo na mesta gde nije prevelika gužva i gde ima dosta hladovine da ne gubimo vreme čekajući konobara dugo. Marina u svakom selu je bila idealno mesto za bekstvo, pronalazak plaže, kratko osveženje u prelepom moru i nastavljamo dalje. Sela sam već pomalo u svojoj glavi pomešala. Ali svako od njih je imalo ponešto što mi je ostalo urezano. 


Meni je na velikoj vrućini iskreno najteže bilo stići do Cornigilie, malo je drugačija konfiguracija terena od ostalih sela. Da biste došli u selo i uživali u prelepom pogledu morate se popeti uz 382 stepenika pošto svi znaju koliko ja "obožavam" stepenike predložili su mi neki lokalni mini bus kojim sam došla do vrha i uživala u pogledu, inače bi ovo selo preskočila i pokajala bih se naravno. 


Mislim da je sledeće selo koje smo obišli bila Manarola. Većina slika kada pretražujete ova sela mislim da je iz Manarole. Jedna staza duga oko kilometar povezuje dva sela Riomaggiore i Manarolu, staza se zove staza ljubavi. Ime je dobila po ljubavnom paru koji je bio razdvojen planinama. Na žalost staza je ovog puta bila zatvorena, trenutno se rekonstruiše. Otvoreno je nekih 200m staze i to je dovoljno da se uživa u pogledu. 

Najviše sam uživala negde pred kraj dana mislim da je to bilo treće ili četvrto po redu selo Monterosso. Prva velika plaža u ovom delu. Mada sve uglavnom komercijalizovano, morate biti gost hotela ili restorana da bi ste bili na plaži. Gužve nema, naravno iskoristili smo nepažnju konobara i naravno usput se skinuli, uleteli u more i po zavrsetku kupanja pokupili prnje i nastavili sa šetnjom i uživanjem u mestu. Mesto ima neku umirujuću energiju, nema gužve, ima široke plaže, lepe uređene bašte duž rivijere. 

Prvo pravilo obilaska sela je da uvek kod sebe imate red vožnje i da naravno ne čekate poslednji voz pošto po nepisanom pravilu on uvek malo kasni i onda grupa uvek čeka par nas koji nismo mogli krenuti 10 min ranije. 

U svakom slučaju, drago mi je da sam konačno upoznala i istražila ovu malo nestvarnu oblast Ligurije o kojoj sam dugo čitala i svakako sam se opet zaljubila u Italiju. Iako je svaki deo Italije čini mi se malo više komercijalizovan ja uvek malo zažmurim na neke nedostatke jer lepota Italije me uvek iznova privlači. 

Ujutru smo odmah posle doručka nastavili sa obilaskom ove prelepe oblasti. Treći dan našeg boravka ovde smo započeli sa San Giminanom ili ti San Đimijanom. Grad je meni najpoznatiji po tornjevima koji se mogu videti kilometrima unaokolo i po sladoledu. Meni možda najlepši pogled na Toskanu je upravo odavde. 
Kada sam ušla na vrata grada kao da sam ušla u neki drugi svet. Tornjevi se uzdižu iznad naših glava i malo je nezgodno šetati i pratiti ih. Do danas je sačuvano 13 tornjeva, kažu da ih je bilo ukupno 72 u XIV veku, kažu da je svaka porodica gradila toranj kako bi pokazala svoju ekonomsku moć.
Svakako jedna stvar koju su mi rekli da ne smem propustiti u ovom gradu je sladoled. Galaterija Dondoli je bila preporuka, lako sam je našla dugačak red ispred nje bio je znak da je ova Galaterija pravi pogodak. Sladoled u kornetu, kugle ogromne, ukusne, veličanstvene. Vlasnik nasmejan i zabavlja ljude da im prođe vreme brže dok čekaju u redu, niko se ne buni i svi čekaju da konačno probaju čuveni sladoled u kornetu. 
Iz San Đimijana krećemo za Sijenu. Jedna zanimljivost mi je zapala za oko. Policija je zaustavila Ferari, kod nas mislim da ga ne bi smeli ni zaustaviti.

Iako Sijena važi za najposećeniju turističku atrakciju nisam je htela zaobići. Nisam od ovog grada mnogo očekivala. Sijena je na prvi pogled čudna, mračna i pomalo konfuzna. Stigl smo u Sijenu kasno popodne. Sunce je već bilo dosta visoko, a zgrade u Sijeni su dosta visoke. Iznenadile su me sve te stare petospratnice. 


Kada sam ugledala Piazza del Campo sve se nekako otvorilo u svom punom sjaju. Zraci sunca su obasjavali trg na mestu nekadašnjeg rimskog pozorišta. Na trgu se nalazi i gradska kuća. 


Trg je poznat po godišnjoj konjskoj trci Palio, u trci se takmiče predstavnici svake gradske četvrti ili kontrade još od srednjeg veka. Kontrade jednoroga, guske,  žirafe, gusenice ili neke druge? 
Deca iz nekih kontrada na ulicama Sijene. 

Pored sve lepote u Sienu katedralu Duomo di Siena sam samo okrznula okom i tek je prostudirala kasnije na slikama. 

Siena je puna slatkih dućana, suvenirnica. Ja sam čini mi se u svaku ušla. Ručali smo na trgu čuvene testenine sad već ni sama ne mogu da se stim koje su to baš bile, ali uživai smo svakako. 
Za kraj dana smo umorne noge odmorili tako što smo polegali na još uvek toplu ciglu ogromnog i predivnog gradskog trga, sva težnja za nečim jednostavnim u životu ovde dobija svoj smisao. Tu smo se zadržali dok nije pao mrak, a onda smo krenuli ka autobusu. 

Poslednji dan na ovom putovanju je bio predviđen za Firencu. Iskreno kada su nam rekli da je za Firencu predviđeno narednih 9 sati mislila sam da ću se ubiti od dosade. Međutim za Firencu mi je bilo potrebno bar još ovoliko vremena da bih je upoznala onako kako ja to želim. 



Ubrzo sam shvatila da se Firenca u potpunosti može obići pešice. Odmah smo krenuli ka obali reke Arno sa njenim nadaleko poznatim mostovima. Susret sa Ponte Vecchiose pretvorio u ljubav na prvi pogled. 

Reka me je takođe opčinila. Dugo mi je trebalo da nateram sebe da krenemo dalje sa obilaskom.

Galeriju Uffizi sam ostavila za neki drugi put, na žalost sada nisam imala unapred urađenu rezervaciju, a nisam htela potrošiti naredna dva do tri sata na čekanje u redu. Po trgu oko galerije svakako smo se prošetali. Osim većnice na trgu je i kopija Mikelanđelovog Davida, Neptunova fontana, kolekcija kipova koji pripadaju galeriji Uffizi. Originalni David je u blizini u galeriji Akademia. 
Jedan novi spomenik je takođe na trgu. 

Duomo u Firenci, punog imena Santa Maria del Fiore, je neverovatno remek delo, a najpoznatija je po svojoj veličanstvenoj kupoli. 
Opraštamo se sa Firencom uz zalazak sunca na Ponte Vecchio. Da malo razočarana nasela sam u Firenci na jednu pravu malu zamku za turiste, a ko bi drugi naseo da kupi najskuplji sladoled u gradu nego ja. 
Svakako ovo je bilo putovanje za pamćenje, Dragan neka mi oprosti ako sam negde neku greščicu napravila, ali nadam se da sam vam malo približila Toskanu i Cinque Terre i da ćete čitajući ove redove poželeti da se upustite u ovu avanturu. 

* BRISANJEM ISPOD UPISANE POVEZNICE KRŠITE ZAKON O AUTORSKOM PRAVU RH *
Preuzeto s:https://www.putovnica.net/odredista/italija/firenca/sto-posjetiti-znamenitosti-u-firenci/firentinska-kat

Коментари

Najčitaniji putopisi

Популарни постови